Više od 100 godina tradicije, povjerenja i poštovanja

Od davnina muslimani, a posebno sarajevski muslimani, gaje duboko poštovanje prema svojim umrlim. Njihova briga za dostojanstvenu dženazu, ispunjenje posljednjih želja i očuvanje vjerskih običaja odražava duboku bogobojaznost i ljudsku toplinu. Iz tog odnosa izrastao je i plemenit običaj — ostavljanje ukopnine za sobom kako bi porodica bila pošteđena dodatnih briga u trenucima bola i tuge.

Posebno su žene njegovale ovaj običaj, ostavljajući ćefine ovlažene Zemzem vodom koje su donosile sa hadža. Neki su ostavljali novac, drugi ukopni materijal ili vrijedne predmete — sve s ciljem da se olakša organizacija dženaze i zaštiti porodica od nevolja koje smrt donosi.

Vođeni željom da se spriječe zloupotrebe i olakša organizacija dženaza u skladu s islamskim načelima, sedmorica uglednih sarajevskih muslimana osnovali su 1923. godine Pokopno društvo „Jediler” (što na turskom znači „sedmorica”). Osnivači su bili: Jusuf Branković, Salihaga Kajmaković, Ademaga Patković, Suljaga Alatović, Sabitaga Mujezinović, Hilmibeg Pašić i Mehmed ef. Polić. Prema nekim izvorima, osnivačima se ubrajaju i Akifaga Mujezinović te Hasaga Čano — Allah da im podari milost i nagradu.

Za prvog predsjednika izabran je Sabitaga Mujezinović. Njihova vizija bila je jasna: pružiti organiziranu, dostojanstvenu i dostupnu pomoć u najtežim trenucima.

Nakon Drugog svjetskog rata, Društvo mijenja naziv u „Bakije” — ime koje i danas s ponosom nosi. Iako su se suočavali s brojnim izazovima, organizacijskim i političkim pritiscima, Bakije su iz godine u godinu rasle u povjerenju zajednice, ponajviše zahvaljujući kvalitetnim uslugama i dosljednosti u poštivanju islamskih vrijednosti.

Početak agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine Društvo „Bakije” dočekuje spremno — i organizacijski i logistički. Zahvaljujući predanom radu uprave i zaposlenika, na raspolaganju su imali zalihe ukopne opreme dovoljne za nekoliko godina. Ipak, obim stradanja brzo je premašio sva očekivanja.

U izuzetno teškim uslovima, uz podršku Armije BiH, MUP-a i brojnih članova, „Bakije” su obavile preko 10.000 dženaza. Herojskim zalaganjem svih uposlenih, niko nije smrtno stradao, iako su trojica radnika ranjena. Za izuzetnu hrabrost i humanost, Društvo je nagrađeno „Zlatnim ljiljanom” od Općine Centar i Poveljom Općine Stari Grad.

Društvo „Bakije” nije samo pokopno društvo — ono je i stub vjerskog i kulturnog života. Godinama organizuju tevhide, hatma dove, teravije, mukabele i predavanja u džamiji u neposrednoj blizini Društva. Štampaju i dijele vaktije, kalendare i almanah publikacije, a kroz svoju izdavačku djelatnost ostavili su vrijedna djela iz oblasti islamske publicistike, kulture i historije.

Poseban doprinos dali su i očuvanju kulturne baštine — sakupljanjem rukopisa i knjiga nastala je biblioteka sa preko 2.500 naslova. Ova zbirka kasnije je ustupljena Gazi Husrev-begovoj biblioteci i biblioteci Islamskog teološkog fakulteta.

Bakije su godinama bile tiha, ali moćna snaga iza mnogih humanitarnih aktivnosti. Njihovi članovi obilazili su bolesne, pomagali siromašnima i podržavali izdavanje vrijednih knjiga. Pomagali su u obnovi džamija, uključujući i potpunu restauraciju Duradžik hadži Ahmedove džamije — poznatije kao „Bakijska džamija” — u periodu od 2001. do 2003. godine.

Društvo „Bakije” danas s ponosom čuva kompletnu arhivu umrlih u Sarajevu od šezdesetih godina prošlog stoljeća do danas, kao i djelimičnu arhivu iz tridesetih godina naovamo. Ova neprocjenjiva dokumentacija nije samo tehnički resurs — ona je svjedočanstvo vremena, života i smrti, i duboko utemeljenog poštovanja prema precima.

Danas, Društvo „Bakije” okuplja skoro 50.000 članova — ljudi koji su prepoznali značaj, odgovornost i plemenitost ciljeva ovog društva. To je najbolja preporuka i najiskreniji poziv da i Vi postanete dio ove velike priče, ukoliko to već niste.

Jer, biti član Društva „Bakije” znači biti dio tradicije, poštovanja i zajedništva. Znači pomagati, služiti i ostavljati trag dostojanstva — za generacije koje dolaze.